Pravovjerje i konzervatizam

Prije mnogo godina napisao sam knjigu o pravovjerju. Ne namjeravam ovdje raspravljati o kontroverzama koje su je okruživale. Ali ta riječ kao riječ, kao termin engleskog rječnika koji je prikladan koristiti se kao oruđe u engleskoj radionici riječi, sama po sebi pobuđuje zanimanje. Koristio sam je, za početak, jer je to bila jedina riječ koje sam se mogao sjetiti, a koja stoji za nešto što se ponekad miješa s riječju „tradicija“, a ponekad s riječju „konzervatizam“. To je riječ za nešto što može biti staro i službeno, ali njezino ispravno značenje nije u starosti i zasigurno nije u službenosti, već jedino u tome što je ispravno. Ranokršćanski mučenik smatrao se pravovjernim premda je očigledno poganstvo bilo staro i poganstvo je bilo službeno. Ta osoba će se i dalje smatrati pravovjernom čak i ako poganstvo još jednom zavlada svijetom, tvrdeći sada da je novo i revolucionarno. Ali on nije intrizično netolerantan prema stvarima koje tvrde da su nove i revolucionarne, budući da je dobro itekako svjestan kako je on sam nekoć bio nov i revolucionaran. Općenita pomutnja između pravovjerja i službenosti izokreće svaku vrstu rasprave koje izravno nikako nisu povezane s religijom, Čak i kada postoji istina u tradiciji, i dalje moramo činiti razliku između tradicije i istine. Moramo se iznad svega čuvati od pukog čuvanja tradicija, a da zaista ne razmotrimo jesu li tradicije istinite. Nisam baš siguran jesam li ja tradicionalist, ali poprilično sam siguran da nisam konzervativac.

            Jer, konzervativac konzervira ishode nemira i pobuna. Ne, konzervativac potiče nemire i pobune taktički obećavajući kako će konzervirati njihove ishode. U samom činu odupiranju promjena, prisiljen je ići za svim promjenama i za svim prilikama koje rat otvara. On je u biti revolucionar jer nikada ne će biti kontra-revolucionar. Za što god se izborio u posljednjim pregovorima, to mora smatrati dogovorenim, čak i kad je, ispitom njegove vlastite zamisli istine, posljednji dogovore u sebi izgovor. Engleski političari su u tom smislu stalno i sasvim suludo smiješni. Kada su vitezovi umirali za kralja u znak prosvjeda protiv parlamentarnog oduzimanja njegovih povlastica, njihova gospoda potomci moraju gorljivo čuvati povlastice Parlamenta, koje je on ukrao kralju. Kada su te gospodske osobe pak pokušale braniti opće tradicije dobrostojećih protiv sasvim novih i surovih zahtjeva kapitalista i trgovaca, surovije sile su pobijedile i njihov je uspjeh postao svet. Zbog toga što oci nisu uspjeli poraziti komercijalizam, sinovi su pozvani braniti kapitalizam.

            Žao mi je što moram reći kako je drugom polovicom 19. stoljeća jedva postojala ikoja druga dužnost konzervativaca doli obrane kapitalizma. U tom smislu je izdaja započela početkom 19. stoljeća. Premda su mnogi neslužbeni torijevci zadržali nešto viteštva jakobinaca, službeni torijevci poput Pitta i Peela, u svakom su pogledu već bili komercijalisti poput Mančesterskih radikala. I kad se pravi tradicionalist poput Cobbetta želio vratiti pravim tradicijama starije Engleske, oni su ga izvrijeđali i zatvorili kao buntovnog radikala. Ipak, kao što rekoh, čak ni tradicija nije uistinu dovoljan ispit kojim bismo odbacili ideju pravovjerja, bilo ono puko političko ili društveno pravovjerje. Postoje tradicije priče kao i tradicije činjenica i Cobbett je ne samo pozivao na vjernost, već je i govorio protiv legendi. Poanta je u paradoksu puke konzervacije da pukim odupiranjem svim promjenama, samo se opravdava svaka promjena.

            Stvar se može jedino pojasniti nekom prispodobom. Pretpostavimo kako neki kip stoji usred trga nekog grada poput svetinje neke civilizacije. Kip je to koji svatko smatra svetim u kultu te kulture. Recimo da se radi o dobrom kralju drevnih vremena, kakav je bio dobar kralj Vjenceslav Češki, o kojem još uvijek slušamo za Božić. Nakon nekog vremena, Česi više nisu zadovoljni što su Česi, što piju vino i pjevaju napitnice i pohvalnice u čast dobroga kralja. Iz Čeha se pretvaraju u boljševike i niječu da je kralj ikada bio dobar. Ili postaju vegetarijanci koji bjesomučno ustaju na pokolj, ili pak vodopije koji zahtijevaju krv. Rekli bi kako su obje proklete riječi njemu pripisane – „Donesite mi mesa, donesite mi vina!“ – dovoljan dokaz kako je dobar kralj Vjenceslav zapravo bio loš kralj Vjenceslav. Kako god, iz nekog razloga, nova frakcija fanatika se pobuni, zajuriša do kipa i vjerojatno mu odlomi nos, kao što je to učinilo mnoštvo iskrenih puritanaca srednjovjekovnim kipovima u slavnim gotičkim katedralama.  Do sada ništa nije napose čudno kod cijelog tog procesa. U naravi je fanatika jurišati uokolo i razbijati. Također je u naravi kipova da mirno stoje i dopuštaju da ih se razbija. Izrazito neobičan nastavak toga nalazi se u stavu senatora, učenjaka i starih mudraca koji bi trebali predstavljati tradicionalne i nepromjenjive elemente u tom češkom gradu.

            Nevjerojatna povijest te stare gospode glasi: započeli su s obranom kraljevog nosa, a završili s divljenjem njegovoj beznosnosti. Neobično je to što su ti učeni ljudi po završetku revolucije, održali niz predavanja i javnih govora, objašnjavajući kako je beznosnost oznaka nacije praktičnih i snažnih ljudi; kako je nos organ sada praktički beskoristan čovjeku poput slijepog crijeva; kako evolucija nuka svoje najnaprednije tipove da odbaci svoje nosove; te kako je izostanak tog svojstva kraljevskog kipa najpozitivniji i najvrjedniji dio političkih ustanova Češke. U zanimljivom društvenom ozračju upravo te zemlje, zaista ne postoje granice do kojih bi ovo nijekanje moglo postati moda. Predivne mlade dame uvećale bi svoju ljepotu poravnavanjem svojih nosova, kao što je sada povećavaju iščupavanjem obrva. Jer naizgled ništa toliko ne poboljšava ljudsko lice koliko odstranjivanje velikih dijela lica nekom čisto razornom operacijom. Tada bi svi vodeći umjetnici i kritičari objašnjavali kako je prikaz nosa u umjetnosti „fotografsko“, kako slavan kip nije namjeravao biti reprezentativan ili će (alternativno ili, po mogućnosti, istovremeno) profesori i učitelji povijesti marljivo dokazivati kako kralj Vjenceslav poput sir Williama Davenanta nikada nije imao nos jer nije zabilježeno da je kihao u slavno doba dubokog snijega i okrutnog mraza. Sasvim čudesna društvena bajka mogla bi se napisati o načinu na koji kulturni kriticizam, pomodni tračevi i popularni žurnalizam zborno odobravaju tu novu odliku – ili radije uklanjanje te odlike. Ali intelektualno zanimanje za to leži u činjenici kako ta šarolika virtuoznost, jedino postoji kako bi opravdala jedan vandalski čin. Stav će ubrzo biti služben i ako će dovoljno dugo izdržati, postat će tradicija. Kažemo li da nikada neće postati pravovjeran, mislimo da nikada neće odgovarati izvornoj istini stvari pa čak ni izvornoj skici umjetnika. Prikrivalo bi istinu prikladnim i originalnim domišljajima koji bi javnost priviknuli na štetu, ali koji nikada uistinu ne bi uspjeli dokazati da je stvar osmišljena za oštećenje. Pravovjerje je prvotno načelo ili ispravan razlog u stvarima, po kojem se one mogu prosuđivati neovisno o novim zabludama ili starim predrasudama. Postoji intrizična intelektualna ispravnosti koja se može prosuđivati u svako doba vlastitom mjerom. I pravovjerje je bilo ta mjera koju sam nekoć pronašao prikladnim. Ali tada je pravovjerje zaista bilo jedino progonjeno krivovjerje.

G. K. Chesterton

Illustrated London News, 6. srpnja 1935.

(s engleskog preveo: Nikola Bolšec)