Obrana štovanja beba

Djeca privlače gotovo svaku normalnu osobu zbog ove dvije činjenice: prvo, zato što su ona jako ozbiljna i, drugo, zato što su samim time jako sretna. Ona su radosna s takvom ispunjenošću kakva je jedino moguća u odsutnosti humora. Najveći učenjaci i mudraci nikada nisu uspjeli postići tu ozbiljnost koja prebiva u očima tromjesečne bebe. Radi se o ozbiljnosti udivljenja pred svijetom, a udivljenje pred svijetom nije mistika, već uzvišeni zdravi razum. Oduševljenost djece leži u ovome: sa svakim su od njih sve stvari iznova načinjene i svijetu se ponovno sudi. Dok šećemo ulicama i ispod nas vidimo te predivne loptaste glave tri puta prevelike za tijelo, koja su obilježje tih ljudskih gljiva, uvijek bismo se prije svega trebali sjetiti kako se u svakoj od tih glava nalazi novi svijet, onako nov kao što je bio sedmoga dana stvaranja. U svakoj se od tih kugla nalazi novi zvjezdani sustav, nova trava, novi gradovi i novo more.

U zdravom duhu uvijek se nalazi tajanstven poticaj da nas religija uči da radije kopamo negoli da se penjemo – te da ako jednom dokučimo običan komad zemlje, tada ćemo shvatiti sve. Slično tome, osjećamo da kad bismo naviku mogli skršiti jednim udarcem te vidjeti zvijezde kao što ih dijete vidi, ne bi nam trebala nikakva druga apokalipsa. To je velika istina koja je oduvijek ležala u pozadini štovanja beba i koja će je podupirati do samoga kraja. Doba zrelosti sa svojom se beskrajnom energijom i aspiracijama lako može uvjeriti kako će pronaći nove stvari da ih cijeni – ali nikada se, zapravo, neće uvjeriti da je uistinu cijenilo što je imalo. Možemo pretraživati nebesa i pronaći bezbroj novih zvijezda, ali još uvijek postoji nova zvijezda koju nismo pronašli – ona na kojoj smo rođeni.

No utjecaj djece ide dalje od svojeg prvog tričavog pokušaja ponovnog stvaranja neba i zemlje. Ono nas zapravo nuka da promijenimo svoje ponašanje u skladu s tom revolucionarnom teorijom čudesnosti sviju stvari. Nama je (čak i kad smo savršeno jednostavni ili neuki) govor djece doista podjednako čudesan, njihovo hodanje nam je podjednako čudesno, jednostavna inteligencija kod djece nam je podjednako čudesna. Cinik umišlja kako je po tom pitanju odnio pobjedu – da se može smijati kad dokaže kako su dječje riječi i bedastoće, kojima se štovatelji beba tako dive, sasvim obične. Činjenica je kako je upravo u tome štovanje beba tako dubinski ispravno. Svaka je riječ i svaka bedastoća kod grumena gline čudesna, dječje su riječi i bedastoće čudesne i jedino je ispravno reći da su filozofove riječi i bedastoće podjednako čudesne.

Istina je kako je naš stav prema djeci ispravan, a prema odraslima pogrešan. Naš se odnos prema onima koji su nam u dobi jednaki sastoji od uslužne ljubaznosti, koja počiva na značajnoj količini ravnodušnosti ili prezira. Naš se stav prema djeci sastoji od snishodljivog ugađanja koje leži na dubokom poštovanju. Klanjamo se odraslim osobama, skidamo svoje šešire pred njima, suzdržavamo se da im oštro ne proturječimo, ali mi ih prikladno ne cijenimo. Od djece pravimo lutke, držimo im prodike, čupamo ih za kosu te ih poštujemo, ljubimo i bojimo ih se. Kad kod odraslih nešto poštujemo, tada su to njihove kreposti ili njihova mudrost, i to uopće nije teško. Ali mi poštujemo dječje pogreške i gluposti.

Vjerojatno bismo se znatnije približili istinitoj predodžbi o stvarima kada bismo se prema svim odraslim osobama, svih titula i vrsta, odnosili s točno istom tajanstvenom privrženošću i zbunjenim poštovanjem s kojima se odnosimo prema djetinjim ograničenjima. Dijete ima poteškoća u ostvarenju čuda govora, stoga su nam njegovi neuspjesi gotovo podjednako čudesni kao i njegovi uspjesi. Kad bismo samo usvojili taj isti stav prema premijerima i kraljičinim službenicima, kad bismo im ljubazno pružili podršku kod njihovog zamuckivanja i preslatkih pokušaja govorenja, imali bismo daleko mudriju i tolerantniju ćud. Dijete ima smisao za eksperimentiranjem u životu koje je općenito zdravo u namjerama, ali kod kuće često nepodnošljivo. Kad bismo se samo prema svim ekonomskim gusarima i samouvjerenim tiranima odnosili na isti način, kad bismo ih pažljivo ukorili zbog njihovih okrutnosti kao da se radi o slučajnim životnim pogreškama, kad bismo im jednostavno rekli kako će „razumjeti kad odrastu“, vjerojatno bismo prihvatili najbolji i najrazorniji stav prema slabostima čovječanstva. U našim odnosima s djecom dokazujemo kako je paradoks u potpunosti istinit, da je moguće kombinirati pomilovanje koja je na rubu prezira s čašćenjem koje je na rubu terora. Djeci opraštamo s istom vrstom bogohulne nježnosti s kojom je Omar Hajjam[1] oprostio Svemogućem.

Bit ispravnosti našeg pogleda na djecu leži u činjenici da njih i njihove načine ponašanja doživljavamo nadnaravnima dok mi, iz nekog misterioznog razloga, sebe ili naše vlastite načine ponašanja ne doživljavamo takvima. Sama malenost djece omogućava nam da na njih gledamo kao na čuda – kao da imamo posla s novom vrstom koja se jedino može vidjeti kroz mikroskop. Sumnjam može li itko, ma koliko god bio nježan ili maštovit, pogledati dječju ručicu i barem malo se ne uplašiti. Strašno je zamisliti kako esencijalna ljudska sila pokreće tako sićušnu stvar. To je kao da zamislimo kako ljudska narav prebiva u krilu leptira ili listu stabla. Kad pogledamo na tako ljudske, a opet tako malene živote,  osjećamo kao da smo mi sami povećani na sramotnu veličinu tijela. Prema tim stvorenjima osjećamo istu vrstu obveze koje bi božanstvo moglo osjećati da je stvorilo nešto što ono samo ne može shvatiti.

No nasmiješen pogled djece možda je najomiljenija od svih spona koje svemir drže zajedno. Njihovo glomazno dostojanstvo dirljivije je od bilo koje poniznosti. Njihova prijaznost daje nam više nade za sve stvari, negoli tisuće karnevala optimizma. Njihove velike i sjajne oči u svojoj zadivljenosti naizgled sadrže sve zvijezde. Njihova nam nevjerojatna umanjenost nosa naizgled daje savršen nagovještaj humora koji nas očekuje u Kraljevstvu nebeskom.

[1] Omar Hajjam (1040.-1123.) bio je perzijski pjesnik, astronom i matematičar. Na Zapadu se proslavio od 19. st. četverostisima, rubaijama, prožetima misticizmom i skepticizmom. Senzualizam, hedonizam i pohvala fizičkoj ljepoti karakteristični su otkloni njegova pjesničkog djela od uobičajenih konvencija.

Gilbert Keith Chesterton

S engleskog preveo Nikola Bolšec

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB