O nestabilnosti države

Strane vijesti koje nam dolaze putem najnovijih i većinom znanstvenih metoda komunikacije više su zbunjujuće nego dok su bile samo tračevi. Dobre komunikacije kvare dobre manire. Kvare dobre metode i zasigurno kvare dobre poruke. Npr. različite izjave o Hitlerovoj politici mogle bi navesti praznovjerne da pretpostave kako postoje dva Hitlera, isto kao što je davna legenda tvrdila da postoje dva Nerona. Bez opredjeljivanja za bilo koju od suprotstavljenih koncepcija ili trenutačnog ulaženja u pitanje vrijednosti pojedine koncepcije, bilo bi shodno opaziti da je jedna kontradikcija ove vrste bila zaokupljena sa središnjim problemom Obitelji. S jedne strane, stvarno bi se činilo da je njemački Diktator zaokupljen s ponovnom uspostavom duševno zdravog i čvrstog statusa Obitelji. On je inzistirao, iako ponekad vrlo ukrašenim i budalastim jezikom, da bi žena mogla pronaći ispravnu svrhu u Obitelji te da žena ne pronalazi svoju jedinu slobodu u financijskim ili službenim odnosima. On se založio za velike obitelji i za nastavak patrijarhalnog dostojanstva koje se takvim smatralo od početka povijesti. Istovremeno, vidimo izjave u novinama o shemama za podupiranje svih hirova koji su u posljednje vrijeme napali Obitelji. Čitamo o svim ustajalim teorijama eugenike; o razgovorima o obveznoj akciji zadržavanja ljudske vrste u određenom stanju bestijalne izvrsnosti; o otkrivanju svake tajne spola ili podrijetla kako nitko osim Nordijaca ne bi preživio; o ustrojavanju stotinu doktora šarlatana kako bi sačuvali imaginarnu rasu u svojoj imaginarnoj čistoći. Eugenika takve vrste bila je i uvijek mora biti samo nasilni napad na Obitelj. Ona je po definiciji oduzimanje odluka od Obitelji koje bi trebale pripadati isključivo Obitelji. Kad su te odluke donesene prirodno i individualno, kako bi i trebale biti, nitko razuman nikada ne sanja opisati takvu odluku kao Eugeniku. Pojedinci uključeni u takvo odlučivanje ne zovu svoje osobne stvari Eugenikom; oni ih zovu ljubavlju, ili rađanjem, ili neimanjem djece ili kako god odluče. Jedina svrha ovih pseudoznanstvenih teorija uvijek je bila da se moraju primijeniti na sve i to od strane neke odlučujuće i sveopće sile, a ne pojedinačnog muža, žene ili kućanstva. Način na koji novine izvještavaju o ovim temama, o slučaju Nove Njemačke, nije ohrabrujući. Ipak, s druge strane, novinski izvještaji mogu biti laži. Ili opet, ostali i suprotni novinski izvještaju mogu biti laži. Ne bih želio ići dalje, osim spomenuti da oba suprotna tipa izvještaja ne mogu biti istinita.

Postoji jedan konkretni problem o Obitelji koji spaja sebe na drukčiji način sa sadašnjim revolucijama i kontrarevolucijama u Europi. Postoje izvjesne izreke koje posljednjih stotinjak godina nisu bile cijenjene jer su bile religiozne ili možda povezane s religijom koja nije bila sasvim cijenjena. Jedna od takvih izreka je ova: „Obitelj zauzima prvo mjesto i dolazi ispred Države; autoritet i neophodnost obitelji prethode onima od Države.“ Ovo je uvijek zvučalo užasno redovima i redovima iskrenih mladih ljudi koji su učili statistiku za Fabijanski socijalizam na Londonskoj školi ekonomije. Ovome tipu i generaciji Država je bila sve, taj veliki službeni stroj, koji je upravljao prometom i  preuzeo telefonski sistem, bio je svemir u kojemu su ti ljudi živjeli. Za njih, Obitelj je bila dosadna pojava u predgrađima koja je postojala samo kako bi bila predmetom problematičnih kazališnih predstava i problematične književnosti. Jedino pitanje o obitelji bilo je treba li njezina sumornost biti povećana samoubojstvom ili njezina sebičnost uzvišena samopovlađivanjem. Cjelina ovog pogleda, iako je taj pogled gotovo univerzalan u velikim modernim gradovima, postoji samo zato što je veliki moderni grad u potpunosti umjetno društvo. Ljudi koji žive u takvim gradovima ne znaju ništa više o normalnom životu ljudi nego jednako odabrano društvo iz Colney Hatcha [londonske ludnice] ili Portland Gaola [zatvora u Dorsetu]. Na neki način ludnica ili zatvor su bolje organizirani i njihova organizacija je razrađenija nego mnoštvo ljudi koji čine što žele na slobodi. Ali ljudi koji su vani se smatraju humanima i njihov život smatra se životom čovječanstva.

Brišuće društvene revolucije koje su prošle kroz Europu u posljednje vrijeme – udar Boljševika, protuudar Fašista, njihova imitacija u Hitlerovoj Njemačkoj, oporavak tajnih društava u Španjolskoj, nova zbivanja u Irskoj- sve ove velike promjene vlada mogu poslužiti kako bi se ljudski umovi povratili nazad k fundamentalnoj činjenici koja je predstavljala paradoks za velike gradove. Veliki gradovi imali su ovaj način razmišljanja iz savršeno jednostavnog razloga-zato što je u modernom trenutku u kojem su živjeli i posebno u industrijskoj zemlji kao našoj, državni okvir zaista se čini snažnijim nego okvir Obitelji. Moderna industrijska svjetina bila je naviknuta na beskrajan i tragičan trag uništenih obitelji, podstanara koji nisu uspjeli platiti najamninu, slamova koji su bili osuđeni i njihovi stanovnici raspršeni, muža ili žene koji lutaju u potrazi za poslom ili su uništeni odvojenošću ili razvodom. U ovim uvjetima, Obitelj se činila najkrhkijom stvari na svijetu, a Država najmoćnijom. Ali to nije tako. Nije tako kad uzmemo život čovjeka u velikim vremenskim ili prostornim razmacima. To nije tako kad prijeđemo iz statičkog devetnaestog stoljeća u nevjerojatno dvadeseto stoljeće. To nije tako kad prijeđemo iz miroljubive Engleske u pobunjeničku Njemačku ili oružjem čuvanu Ameriku. U cijelome svijetu ogromne transformacije prelaze preko Države tako da čovjek može otići u krevet u jednoj državi i probuditi se u drugoj. Samo ime njegove nacije, sama priroda njegova običajnog zakona, sama definicija građanstva, uniforma i značenje policajca na uglu ulice može biti u potpunosti izmijenjeno sutra kao u bajci. Čovjek se ne može u stvarnosti obratiti s problemima svojega kućanstva Državi koja se može okrenuti naglavačke svaka 24 sata. On se mora, u stvari, vratiti primarnoj i pretpovijesnoj instituciji; činjenici da ima partnera i da imaju dijete i da njih troje moraju nekako funkcionirati zajedno živeći pod bilo kojim zakonom ili bez zakona.

Uzmimo vrlo utjecajnu i kreativnu kulturu poput kineske u kojoj je obitelj uvijek bila fundamentalna. Postoji li bilo koji zdravi razum u ovome trenutku koji bi rekao Kinezu da mora prestati pripadati Obitelji i početi pripadati Državi? On možda neće neprirodno pitati „Kojoj državi?“ Japanska vojska može napredovati danas preko zemlje koja je bila okupirana od strane jednog od pet suprotstavljenih kineskih generala od jučer. Sutra, oboje će možda nestati iz praktične politike; nacionalna reakcija možda je ponovno uspostavila Sina Neba na njegovom svetom mjestu u Pekingu; ili su možda Ruski komunisti protutnjali Kinom i stavili je pod vlast komesara kako bi „Država“ mogla početi još jedan petogodišnji plan. Jednostavno nije moguće za čovjeka da smatra ove ogromne i burne promjene u onome što bi Kinezi nazvali „Gornji zrak“ da imaju isti odnos za njih kao majka koja ih je uzdigla ili kao dijete koje im se rodilo. Pri kraju modernog svijeta, Obitelj će biti potpuna i jaka kao što je bila i prije početka povijesti; Obitelj je jedina koja stvarno može ostati lojalna zato što je i slobodna.

G. K. Chesterton

(preveo: I. V.)

(iz zbirke eseja Avowals and denials, 1934.)