O ležanju u krevetu

Ležanje u krevetu bilo bi potpuno savršeno i vrhunsko iskustvo kad bismo samo imali drvenu bojicu dovoljno dugačku za crtanje po stropu. Ipak, to nije uobičajeni dio dostupne kućne postave. Mislim da bi se rješenje moglo pronaći u nekoliko kanti boje i jednoj metli. Kad bi se radilo snažim zamasima i vještim nanošenjem boje u velikim količinama, mogla bi nas po licu pokapati poplava bogatih i pomiješanih boja, poput kakve neobične vilinske kiše; iako to ne bi bilo baš bajno. Bojim se da bi bilo nužno držati se crne i bijele boje u ovoj formi umjetničke kompozicije. Toj bi svrsi, tada, bijeli stop bio od najveće moguće koristi. Zapravo, mislim da je to jedina svrha koju bijeli strop može imati.

Da nije bilo prekrasnog iskustva ležanja u krevetu, možda je nikad ne bih otkrio. Već godinama po suvremenim kućama tražim neki prazan prostor za crtanje. Papir je premalen za bilo koji stvaran alegorični dizajn. Kako kaže Cyrano de Bergerac: „Il me faut des geants.[1]“ Nakon svakog pokušaja traženja tih finih čistih prostora u modernim sobama, kao što su one u kojima svi mi živimo, bio sam neprestano razočaran. Beskonačni uzorci i sitni zapleteni predmeti poput zastora ispriječili su se između mene i mojih želja. Pretraživao sam zidove; i na svoje iznenađenje otkrio da su već pokriveni tapetama, i da su tapete već pokrivene nezanimljivim slikama, koje sve apsurdno nalikuju jedna drugoj. Nisam mogao razumjeti zašto bi jedan proizvoljan simbol (simbol očito potpuno lišen bilo kakvog religioznog ili filozofskog značaja) trebao biti razasut preko mojih lijepih zidova poput nekakvih vodenih kozica. Mislim da Biblija govori o tome kad kaže: „Ne ponavljajte uzaludno, kao pogani.“ Primjetio sam da turski sag sadrži mnogo besmislenih boja, kao i Tursko Carstvo ili kao sladak desert rahat lokum. Ne znam točno što rahat lokum jest, ali pretpostavljam da je nalik Makedonskom masakru[2]. Gdje god sam beznadno išao, sa svojom olovkom ili kistom, shvatio sam da su drugi neobjašnjivo već bili prije mene te upropastili zidove, zavjese i namještaj svojim dječjim i barbarskim dizajnom.

Nigdje nisam pronašao stvarno prazan prostor za skiciranje, do prilike kad sam produžio svoje izležavanje u krevetu izvan granica pristojnosti. Tada je svjetlost tih bijelih nebesa zabljesnula nada mnom, ta širina čiste bjeline koja je gotovo definicija Raja, čije se značenje pridijeva čistoći i slobodi. Ali jao! Kao sva nebesa, sad kad su postala vidljiva, dolazi i znanje o njihovoj nedostižnosti; izgledaju još jednostavnije i još udaljenije nego plavo nebo koje sada gledam. Moj prijedlog bojanja stropa četkastim krajem metle bio je obeshrabren – nije bitno od koga; od osobe kojoj su uskraćena sva politička prava – a čak i moj novi prijedlog, da se drugi dio metle stavi u kuhinjsku vatru i pretvori u ugljen, nije naišao na odobravanje. Ipak sam siguran da je od osobe u mojem položaju došla originalna inspiracija za prekrivanjem svodova palača i katedrala s gomilom palih anđela i pobjedničkih bogova. Siguran sam da je upravo iz razloga što se upustio u drevnu i časnu djelatnost ležanja u krevetu, Michelangelo zapravo shvatio kako bi se svod Sikstinske kapele mogao pretvoriti u strašnu imitaciju božanske drame koja je mogla biti odigrana samo na nebesima.

Danas se prema praksi ležanja u krevetu najčešće pristupa s licemjerjem da je nezdravo. Od svih obilježja modernizma koji se čine kao neka vrsta dekadencije, ne postoji ni jedan više prijeteći i opasniji od uzvisivanja vrlo malih i nevažnih pitanja ponašanja, nauštrb onih velikih i primarnih pitanja po cijenu vječnih veza i tragične ljudske moralnosti. Ako ima jedna stvar gora od modernog slabljenja glavnih moralnosti, to je moderno jačanje manje bitnih moralnosti. Tu se smatra više poražavajuće optužiti čovjeka za loš ukus nego za loš moral. Čistoća[3] u današnje vrijeme ne dolazi s pobožnošću, jer je čistoća esencijalna, a pobožnost se smatra uvredljivom. Pisac može napadati instituciju braka sve dok običaje društva ne predstavlja krivo. Sreo sam ibsenovske[4] pesimiste koji su smatrali da je krivo popiti pivo, a da je dobro popiti cijanovodičnu kiselinu. Osobito je tako kod stvari povezanih s higijenom, a naročito kod stvari kao što je ležanje u krevetu. Umjesto da se to smatra, kako bi se trebalo, kao stvar osobne udobnosti i prilagodbe, mnogi smatraju da je stvar osnovne moralnosti ustati rano ujutro. To je u cjelini stvar praktične mudrosti, ali nema ničeg dobrog u tome ni lošeg u suprotnome. 

Škrtci ustaju rano ujutro; i provalnici, koliko mi je poznatno, ustaju noć prije. Velika je opasnost našeg doba da svi njeni mehanizmi postaju sve ustaljeniji dok je njihov duh sve više nestalan. Čovjekove sporedne aktivnosti i organizacija trebale bi biti slobodne, fleksibilne, kreativne; a ono što bi trebalo biti neizmjenjivo njegovi su principi, njegovi ideali. Ali s nama je obratno: naši se pogledi stalno mijenjaju, ali naš se ručak ne mijenja. Volio bih dakle da ljudi imaju snažna i ukorijenjena načela. Ali što se njihovih ručkova tiče, neka ponekad objeduju u vrtu, ponekad u krevetu, ponekad na krovu, ponekad na vrhu drveća. Neka se svađaju o istim prvim principima, ali neka to rade na krevetu ili u čamcu, ili u balonu. Ovaj zabrinjavajući porast dobrih navika zapravo znači prevelik naglasak na onim vrlinama koje može osigurati i sam običaj; a odviše malen naglasak na vrlinama koje navika zapravo nikad  ne može osigurati - nagle i divne vrline inspirirane sažaljenjem ili nadahnute iskrenoću. Ako nam se ikad ukaže prilika za takvim načinom života, mogli bismo doživjeti neuspjeh. Moguće je naviknuti se na ustajanje u pet sati ujutro. Nije moguće naviknuti se na spaljivanje poradi vlastitog mišljenja. Prvi eksperiment često je smrtonosan. Posvetimo malo više pažnje tim mogućnostima herojskog i neočekivanog. Usudio bih se kazati kako ću nakon što ustanem iz ovog kreveta učiniti neko djelo gotovo strašne vrline.

Za one koji izučavaju veliko umijeće ležanja u krevetu potrebno je dodati, sa suosjećanjem, još jedno upozorenje. Čak i za one koji mogu raditi svoju posao u krevetu (poput novinara), a još više za one čiji posao nije moguće učiniti u krevetu (kao, primjerice, posao profesionalnih kitolovaca), očito je da će takva ugoda biti rijetka. Ali, to nije upozorenje na koje sam mislio. Ovo je upozorenje: ako zalegnete u krevetu, budite tamo bez ikakvog razloga ili opravdanja. Ne govorim, naravno, o ozbiljnoj bolesti. Ali ako zdrav čovjek leži u krevetu, dopustite mu to bez ikakve isprike - i tada će ustati kao zdrav čovjek. Ako to radi iz nekog drugog zdravstvenog razloga, ako ima neko znanstveno objašnjenje, možda ustane kao hipohondar.

[1] Trebam divove.

[2] Odnosi se na Ilijevski ustanak Makedonaca protiv Otomanskog carstva 1903.

[3] Engl. „cleanliness" – u ovom se kontekstu odnosi na čistoću kao sinonim za higijenu.

[4] Prema Henriku Ibsenu, norveškom pjesniku i kazališnom spisatelju i dramaturgu.

G. K. Chesterton, Iz zbirke eseja „Tremendous Trifles"

s engleskog prevela Karla Gotić

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB