Kao što je već poznato, naš usireni žiri odabrao je najbolje pjesme od mnoštva onih koje su pristigle na naš Drugi pjesnički anti-natječaj „Što je pjesnik htio reći?", a sada je došlo i vrijeme da s vama podijelimo te začuđujuće dobre, čudne pjesme o čuđenju, siru i koječemu drugom.
Neki su autori bili toliko oduševljeni nagradom da je njihovo oduševljenje privuklo pažnju i drugih medija, a neki su nam javili da već spremaju pjesme za novi anti-natječaj. Svim se autorima od srca zahvaljujemo i od srca im još jednom čestitamo, jer nije bilo lako osvojiti naš žiri bez ikakvog mita - čistom poezijom!
Najbolje je to uspjelo sljedećim pjesmama:
Pjesnici umiru mladi,
golobradi, još u snima.
Ko zapuhe vjetra što uzdižu vale
glušna oblijeva ih mjesečina.
Vihori i zore proždiru ih smjele,
i bura slama kao tršće.
I kore ih ljudi, vremena, ideje,
no pero pred mačem ne dršće!
I tuđi i svoj podnose bol,
užgajuć luč da raspiri tmin -
jer nejestivoj što kaši podaju sol,
jedincati njihov je krim.
Besjeda je njih'va „blud“,
pa versi živi ukopani mriju:
prezreni u svijetu, skriveni od čuli,
mrijeti - takav im je sud!
Kada lađom krenem put Helade
po dubokom moru prema jugu,
Kalimera! – zaljevi Lefkade
netom prospu preko sebe dugu.
Priče – moru, odite do Patre!
– Kefalonija mi reče ljuto.
U toj luci Andrijine vatre:
barke, trgovci, neto i bruto.
Apostolu molitvu izustih
te cestom gdje se masline zlate
projurih pored hramova pustih
Olimpije, sve do Kalamate.
Lijepe oči ima Peloponez;
Biseri do Jonije, Egeje,
ka Orijentu, gdje se skriva Efez,
Pergam, Troja – rimskoga Eneje.
Ispijam ulje po Argolidi,
zlatni nektar s polja drevne Krete.
Tu nos sve njuši, duša sve vidi,
čak i Pavlove brodove svete.
Pod bedemima Naupliona
iz skifosa meni vino liju,
dok zvuci kitare praiskona,
iz nogu, tijela ples ne otkriju.
Saronski se zaljev blago ljeska
preko Porosa do Salamine.
Među njima poput topla bljeska
sjaje manastiri sa Egine.
Odmah iza nešto strašno vrije
poput zla bika Falarisova.
O, Ateno, reci što mi krije
od davnina tvoja bijela sova.
S Areopaga se sjurih dolje;
Plaka, menta, svila, šafran, vina...
Buzuki, Dalaras, sve najbolje,
evo – Maria me ta kitrina!
Kroz Atiku već me Zefir nosi,
praotac Ahilejevih konja.
Morske soli, melemi u kosi,
od Megare pa do Souniona.
A kad jurnem gore put Lamije,
tamo pored uska Termopila,
Parnas, Delfe – vračare Pitije,
pustih miru Zeusova orla.
Preda mnom se nježno k'o iz pjene
morske, te, što Afroditu krije,
u tišini Olimpove sjene
polože ravnice Tesalije.
Po Pindu za kojim Epir sniva,
pod gromadom kamenoga kora,
val kroz bistri Penej tiho pliva,
podno bastiona Meteora.
Prema istoku me puti vode
u svjetlinu grada Svete braće.
O, dični Ćirile i Metode
do Moravije o vama znat će.
Solun nosi ime lijepe žene,
jer vrli Kasandar Makedonski,
tu na mjestu nekog starog Terme
njoj u spomen diže dragulj morski.
S filozofskog trga punog vike,
k jugu krajnjem, evo ispred nosa,
tu, na trećoj ruci Halkidike
vidjeh tamne monahe s Atosa.
Već sa ravnih trakijskih obala
pogled zastane na Samotraki,
a divna Nika s otočnih žala
širi krila za svoj prelet laki.
Kada lađom krenem put Helade
po dubokom moru prema jugu,
Kalinihta! – noći mi Glifade
mjesečinom otmu svaku tugu.
Pjesnici su čuđenje u siru
Oni idu kuhinjom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored sira
Naslonivši uho
na sir što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u siru
Budući da je i naš, kao i svaki žiri, u teškoj i doživotnoj zavadi zbog umjetničke taštine, odluka o najboljim pjesmama nije mogla biti donesena jednoglasno. Ipak, jednoglasno je donesena odluka da je osim nagrađenih potrebno spomenuti i neke pjesme koje su zaslužile posebnu pohvalu žirija, aplauz, naklon, javno čitanje i vašu pažnju:
U dubokom titraju
neba i tla
pomaknuo
se
milimetar
sna.
Ostvarenje tek slijedi,
trag prošlosti blijedi.
Čovjek baš tako sijedi.
Dar traži primatelja
- pronašao se
u
čudu djeteta!
U mrkoj je sobi ona tišina što uši gluši
Ne čuje se smijeh ni svirka što da odmor mojoj duši
Tko li voli sam da čami u očaju i u tami?
Samo oni koji misle da živjeti mogu sami
Um moj glasan kao rukom želi Zemlju zahvatiti
Da ovlada njenim tajnam', kao vino ih ispiti
Mrka soba i tišina sve je što se vazda znade
Sve su tajne ispijene i ostavile su jade
Nema više nepoznatog, svaka cigla sobnog zida
Poda mojom je pameću, ništa nije van mog vida
Nema više u tom mraku niti boje ni ljepote
Ni oblika niti lika, ni krasote, ni dobrote
Četiri zida, prozor, vrata, samo oni sad postoje
Crna noć je na prozoru, crnja noć sred duše moje
Crnilo u noći znadem, dodir tame na prstima
To je sve što um znat može, to je sve što opće ima
Nema boga, nit ikoga osim moćne mi pameti
Što zahvati cijelu Zemlju i samo želi umrijeti
Držati u ruci bezdan, mrak najcrnji, nebo sivo
Molim boga kojeg nema neka samo imam krivo
Na prozoru razdani se novi dan u bezbroj boja
Može li to biti znak da nije vela pamet moja?
Kako tama se odmiče tako zora uze maha
Ah ljepote, ah neznanja, ah čuđenja mog izdaha
Je li itko čuo kako ptice poje jutra rana
Da li itkovidje zemlju kad je suncem obasjana?
Žarko sunce, zlatna kugla, žeženi sjaj bez viđenja
Kako itko može vidjeti oganj neba bez čuđenja?
Kakve li su pjesme ševe i slavuja što me bude
Kako samo vrate meni nadu kada me začude
Nauči se, ljudski rode, kako da te svijet začudi
Čuđenja kad bude opet, puni nade bit će ljudi
Kako može oslobodit um i dušu od sto muka
Pjesma zvjerki sa krilima i ta rana zora puka
Pitanje je prvo ovdje, kako može nestat čuda?
Zaboravit tu ljepotu može samo glava luda
Ono za što mislih da u svijetu za me nema više
Udari me svom divotom, pamet neka zbori tiše
Eh pameti, drugarice, cijeli svemir htjela ti si
Zapamti da ovog svijeta vladarica dašta nisi
Halapljiva pamet rodi tugu, sjetu, bezdan pravi
I sve crni misli koje motale mi se po glavi
Sada kada zora svane tugu tjera, pamet skruši
Ne zbog uma, ne zbog srca, već po čudu mi u duši
Kada zora rano pukne, kad se sunce novo rodi
Ja ću kleknut ispod neba, pustit da me ono vodi
Tvoj osmijeh
Moj je osmijeh.
Tvoje ruke
Moje su ruke.
Gdje si bio,
Maleni,
Prije mene?
Gledam
Tvoje oči,
Moje oči?
Čudim se
Tvojim rukama.
Pitam se
Gdje ćeš poći
Poslije mene?
Oblaci gòre
iskaču zvijezde
tišina uznosi umorno tijelo
vjetar ovija čahurom što zebe
život udišu
izdišu polja
Sve pored tebe
Gdje si budalo
da se diviš?
Ne treba ponavljati ono što je znano da tutti:
Pašta se cottura 11 minuti.
Jesu li do tog broja došli radeć' račune lude
Il' je u vodu stavili - pa šta bude?
Nagrađenim autorima nagrade ćemo uručiti ili poslati poštom, a svima koji o tome sanjaju, poručujemo: pišite pjesme - i jedite sir!
Vaš žiri (Ema Botica, Ivan Dadić i Lucija Ćorić)