Kako je Chesterton formirao malonogometnog prvaka

Razgovarali smo s Mijom Milavićem, osnivačem MNK Olmissum o tome što ga je potaknulo da krene u malonogometnu avanturu i kako se upoznao s Chestertonom.  
  1. Mijo, prije svega vam čestitamo na tituli! Reci nam, kakav je osjećaj s jednim malim, nedavno osnovanim klubom (koji je tek ušao u prvu ligu), osvojiti prvenstvo Hrvatske?
Hvala, i neka se ljuti tko hoće, ali već ti rekoh telefonski da me je vaša čestertonijanska čestitka ganula kao nijedna druga. Razlozi će se možda dokučiti iz ostatka intervjua. Osjećaj je još uvijek nadasve neobičan. Iako su se nakon, evo, dva mjeseca dojmovi poprilično iskristalizirali, još uvijek sam u stanju dobroćudnog šoka. Em sam krenuo (tj. smo krenuli) iz totalne nule, em je klub tek petogodišnjak koji ni treću ni drugu  ligu nije iz prve osvojio, em smo kao uprava i stožer i igrači jako mladi, a zvijezda nam je tek tridesetogodišnji vratar. Eto, u ovom slučaju je opet ispalo da u sportu 2 plus 2 nije uvijek 4. Ili kako bi naš Gilbert rekao: „Život nije nelogičan, ali je zamka za logičare“. Ove sezone smo mi kao „dark horse“ bili to sportsko iznenađenje pred kojim su mnogi ostali začuđeni slično kao u piščevom objašnjenju te izreke. Preduhitrili smo i svoja očekivanja, ponajviše zato što se mnogo toga treba poklopiti za preskočiti svakojake prepreke do cilja. Ovo osvajanje ostaje slatko za sjećanje, kao u pjesmi Jure Stublića, no već sam  usredotočen na nove izazove jer danas igramo utakmicu superkupa. Dragi čestertonijanci, gledajte Olmissum na televizoru!
  1. S kojom idejom i zašto je osnovan Olmissum?
Reći ću da mi je život do ove faze bio isprepleten poslom te kontemplacijama o filozofiji, društvu i srodnim temama u slobodno vrijeme. Hvala Bogu, rad mi je omogućio zaradu pa i dragocjeno vrijeme da kontemplaciju pretočim u akciju. Ima izreka koja kaže da nije u životu važno toliko puno toga znati, nego nešto od toga i primijeniti. Usto, moja obitelj je uložila većinski dio investicije u izgradnji sportskih dvorana na Ribnjaku tako da je scena bila spremna. Intuitivno, to je meni bio više nego dovoljan mig. To je intimni razlog, a paralelno je i opći background utjecao na odluku. Prva riječ s kojom mogu opisati svoje malo misto, Omiš, jest priroda, taj Bogom dani krajolik. Međutim, modus vivendi, sâm način život se sastoji od velikog kontrasta. Jer, koliko god je ljeti pretjerano užgano i zgužvano, toliko je zimi previše učmalo. To je trebalo dobro prodrmati,  pa sam jednostavno pokrenuo klub Olmissum da nekim urbanim sadržajem oplemenim život i sebi i drugima oko sebe. Zašto baš mali nogomet? Pa zna se da je za svaku djelatnost poanta pogoditi vrijeme i mjesto. S obzirom na to da su ti parametri bili zadani, kod mene se dogodilo obratno. Tražio sam točku gdje se spajaju moje sklonosti s općim ukusom. Financijska neovisnost mi omogućuje da to učinim bez kompromisa. Budući da sam se odlučio u životu baviti nečim što nije komercijalno, to nešto je moralo imati što veći potencijal da barem bude masovno, odnosno popularno. Inače, nije tajna da spadam u debelu manjinu po pitanju glazbe, automobila i sličnih suvremenih tema po kojima se svrstavamo. Sport sam izabrao iz jednostavnog razloga što okuplja sve društvene slojeve. Mali nogomet, odnosno futsal, kao novi sport je ispao pun pogodak za novu priču. Nogometna utakmica je tu samo nukleus oko kojeg se šire dobre vibracije. Da zagrebem još dublje i igram se sa sobom psihoterapeuta, slobodno ću reći da je Olmissum ujedno nastao i zbog frustracije prema mediokritetstvu okoline. Uglavnom, kao predsjedniku, ni jedan klub mi nije ideal, nego kao kuhar uzimam začine na koje naiđem iz cijelog svijeta pa ih uklapam u glavne sastojke. Glavne, jer idu iz glave. Sve nabrojano je u meni potaknulo ogromnu težnju da utječem na takvu okolinu, a i da testiram svoje vizije i kapacitete. Opet na tragu Chestertona i uvoda u Pravovjerje gdje poticaj na pisanje objašnjava metaforom da se čak i lošeg strijelca poštuje ako prihvati izazov.
  1. Nitko zapravo ne zna, ali ti si se davno upoznao s Aidanom Mackeyem, prvim čestertonijancem na svijetu. Kad je to bilo i kako si uopće došao na ideju da ga posjetiš, kad gotovo nitko u Hrvatskoj nije znao za Chestertona, a kamoli za Aidana?
Da, to je bilo 2008. godine, a Pravovjerje sam uzeo u ruke još 2002. godine, i otad ga ne puštam daleko od jastuka. Doduše, za to je zaslužan moj rođak Duje Perić, kojem je stari svećenik iz naše obitelji, don Mate Stanić, pričao o Fultonu Sheenu, koji je pak često citirao Chestertona pa je to rođaka zagolicalo dovoljno da nabavi knjigu. Poslije sam ja čak i otišao do Mira Glavurtića koji je pod pseudonimom preveo to izdanje, kako bih nabavio nove primjerke koje bih dalje dijelio. Duje i ja smo zajedno otišli posjetiti ta za nas „sveta“ mjesta na Otoku. Urezao mi se u sjećanje dojam kuće, dvorišta i ulice u Beaconsfieldu gdje sam našeg Genija, G. K. Chestertona, u mašti i oživio. Možete zamisliti kako je to izgledalo travnato u travnju. Dojmljivi, vrlo životni, bili su mi i trenuci dok nas je Aidan, onako već slabašan starac, vozio u svom neupadljivom automobilu i kad je naglasio: „You know… I knew people who knew Chesterton.“
  1. Što te najviše privlači kod Chestertona?
Common sense, off course! Meni nema ljepote do ljepote mudrosti. Britkost njegova kolosalnog uma koji pokazuje pregršt načina kako se zdrav razum potkrepljuje kršćanskom vjerom, a sve u svjetlu mistike i otajstva Naduma, Jedinog koji je hodao po zemlji. Kako ono Chesterton reče, ima pregršt pametnjakovića koji se trude biti ispred istine, a ne shvaćaju da su 2020 godina iza nje. Znamo Tko je hodio po zemlji tada. Gilbert mi je ušao u krv i sa mnom je već pola života, a non stop mi je u mislima ona njegova tvrdnja da čovjek treba taman toliko mrziti ovaj svijet da bi ga htio mijenjati, a opet toliko voljeti taj isti svijet, da bi ga smatrao vrijednim mijenjanja.
  1. Znamo da Chesterton nije bio vičan sportu, pogotovo ne masovnom sportu, no što bi ti prepoznao kao čestertonijansko u malom nogometu i u klubu Olmissumu?
Za upućene, odgovor je kratak – Pimlico. Inspiraciju crpim već godinama iz poglavlja Zastava svijeta koje nevjerojatno čudesno zvuči. No, ono mi isprva nije potpuno „leglo“. To poglavlje je postalo moj suštinski moto. Motor koji pogoni moje kotače. Citirat ću samo jednu rečenicu:     „Ljudi su najprije odavali počast jednome mjestu, a zatim su za njega stjecali slavu.” Također mi je pred očima često i motiv iz opisa gdje govori o idealima u poglavlju Vječna revolucija. Taj opis katkad uzimam doslovno, a katkad slikovito, jer i sam Chesterton opravdava taj primjer rekavši da su glupi primjeri uvijek jednostavniji. Biram rečenicu koja će biti teaser onima koji nisu čitali:     „Mogao bi doživjeti junačke pustolovine prilikom stavljanja posljednjih linija na plavog tigra.“ Umjesto da obojimo čitav svijet, svemir u plavo, uzeli smo si za zadaću obojiti čitav grad Omiš u zeleno-plavo, jer nam i rijeka i more, hvala Bogu, već jesu takvi.        
  1. Možemo li reći da Olmissum predstavlja borbu za svoje boje, mjesni ponos jednog mjesta? Odnosno, jesu li Olmissum i Omiš tvoj Notting Hill?
Apsolutno! Često na našem Facebook profilu i na našim posterima ističemo slogan: „Bodri svoje zeleno plave boje!“. Za površne ljude, vjerojatno zvuči banalno i besmisleno bodriti nekakve boje. No, ja sam prezadovoljan koliki broj ljudi je prepoznao tu poruku. Boje su svetinja u simboličkom smislu. Nikad ne propuštam s ponosom istaknuti da moji korijeni, kao i moja sadašnjosti, a, vjerujem, i budućnost, leže u drevnoj Poljičkoj knežiji. Zato, kada naš rezervni dres jednom obojimo smeđom bojom, to će biti hommage škrtoj zemlji nad kojom su se znojili (potili) naši težaci. Pada mi na pamet zgodna asocijacija kad spominješ pojam Notting Hill, jer smo ovo ljeto često u nogometnim ćakulama spominjali slavni engleski nogometni klub Nottingham Forrest, koji je također osvojio englesku Prvu ligu odmah po ulasku u nju. Oni su odmah zatim osvojili i europski Kup prvaka, pa se možda i nama tako nešto omakne!
  1. Ima li mali nogomet potencijal da podigne, osokoli mala hrvatska mjesta, da u njima probudi ponos i borbenost, koje se onda mogu prenijeti i na druga područja jednog mjesta (kultura, politika, gospodarstvo…)?
Već se zna da je mali nogomet idealan sport za mala mjesta. Stremim upravo tome jer u sport uključujem i radove lokalnih umjetnika kroz fotografije za kalendar, transparente i murale u dvorani, za jumbo plakate… A tijekom karantene smo iskoristili to zatišje, kako bismo izradili maskotu, koja je djelo umjetnika Vice Tomasovića, te klupsku himnu u suradnji s glazbenikom Antom Pupačićem. Slavlja su nam popraćena i svirkama i koncertima. Možete to uskoro vidjeti i čuti na našoj stranici olmissum.hr. Evo, neki dan smo otiskali i dizajnirane bilježnice za školarce. Naši igrači su barem malo naučili i latinski uz izreke na zidovima svlačionice koje veličaju hrabrost i rad. Čak sam svakome od njih prošlo ljeto poklonio knjigu 12 pravila za život koju je preveo čestertonijanac Ivo Džeba, pa je i to neobična veza naša dva kluba. Što se tiče gospodarskog dijela, uskoro otvaramo sportski bar i dječju igraonicu gdje ćemo uz kvizove znanja poticati i onaj nepatvoreni oblik igara koje nisu virtualne, već koje potiču na zbližavanje i odnos s drugim ljudima, a ne samo s ekranom. Možda čudno zvuči, ali Olmissum utoliko smatram politikom, ukoliko je politika rad za opće dobro. Ja sam i više nego zadovoljan kad vidim da su vrednote koje gajimo prepoznate među ljudima. Koliko god je lijepo iz nule doći do broja jedan, još su mi draži brojevi koji govore o zainteresiranosti ljudi. Šesto do osamsto gledatelja je lijepa brojka, i toliko je bilo gledatelja na naše dvije zadnje utakmice u veljači prije karantene. Zatim, Olmissum je proširio svoju priču i prema puku, organiziravši prije dvije godine u vlastitoj dvorani zimsku ligu malog nogometa u kojoj su sudjelovale, možemo se pohvaliti, čak 24 momčadi iz naših kvartova i obližnjih sela. Naposljetku, najviše nas razgaljuje brojka od oko 130 dječaka i djevojčica koji s guštom treniraju u školi futsala. Naša priča nije isprazna, ako smo njome privukli djecu i roditelje da budu dio zeleno-plave obitelji pa se čini da je, iako je tek stigao u grad, futsal posao prava moda. Nadamo se da će se naš entuzijazam i ljubav pretočiti na ostatak društva! Jednostavno, želimo biti utjecaj drugima i poticaj da na svakoj razini budemo i bolji no što jesmo.      
  1. Na koncu, koja vrlina je najpotrebnija za ovakav uspjeh?
Sjećam se da ste davno, još u počecima, na svojem blogu objavili jedan esej u kojem sâm Chesterton tvrdi da za uspjeh recepta nema i da čak ni onaj tko je uspio, ne može svoj uspjeh skroz objasniti. Po mome sudu, zemaljski uspjeh se može ponekad postići i raznoraznim, kako se kod nas kaže, „marifetlucima“. No, meni bi to bilo sirovo i surovo, a i to tada ne pruža nikakvo zadovoljstvo. To nije moja šalica čaja, rekli bi Gilbertovi sunarodnjaci. Svejedno, ne bježim od toga da smo s Olmissumom, čak i po tim „brže-više-jače“ mjerilima ako uzmemo u obzir sami rezultat, učinili (malo ili veliko) sportsko čudo jer smo zauzeli prijestolje u debitantskoj sezoni. No uvijek se postavlja pitanje kakvi motivi stoje iza toga i kakvi plodovi dolaze nakon toga. Bitno je da nas uspjeh ne uzvisi kao ljude i ne uljulja kao sportaše. Svakako, ova titula nam je sjajna nagrada kojom ime Olmissum jače odjekuje te se odsad izgovara s drugačijim prizvukom. Inače, često znam reći da je meni kao čovjeku najvažnije pobijediti sâmoga sebe pa me ljudi s upitnikom gledaju jer to na prvu loptu ne asocira na sportsko nadmetanje. U tom smislu sam na zid ureda urezao citat iz jedne Pavlove poslanice koji kaže: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao…“ Uvijek kažem svima oko sebe: „Čast i dostojanstvo čovjek jedino sam sebi može oduzeti.“ Naši stari su to zvali jednostavno obraz. Dakle, najvažnije mi je ostati svoj pa onda iz dana u dan napredovati. Tu je i vrlina u smislu liderstva? U šali bih rekao, jaki živci. Najpotrebnija je ipak svijest da radite i surađujete upravo s ljudima. Jer, obično su najteže stvari i najvrjednije, pogotovo u ovoj eri robota i robotiziranja. Opet, pomaže nam naš Princ paradoksa. Nikako ne smijemo biti luđak koji se potpuno pouzdaje u svoje snage. Ali, opet, moramo dati sve od sebe. To podrazumijeva, naravno,  pouzdanje u Svevišnjeg. Zatim je tu posvećenost, strast. U mom slučaju, to je i samouko znanje, ne kopiranje nikoga. Onda, dosljednost, da isto mislimo, govorimo i činimo. Ustrajnost. Nepokolebljivost. Bavljenje i sitnicama, ne gubeći fokus na krupno. Uglavnom, filozofija je složenija, a politika prema okolini treba biti jednostavnija. Hijerarhija je zakon, ali uz međusobno uvažavanje. Ima elemenata i diktature i demokracije, ugrubo recimo prosvijećeni apsolutizam. U našem tranzicijskom društvu treba znati fino balansirati. Uvjet za ovu razinu je, bez daljnjega, i kapital. Rezultat nije svetinja, ali je u suvremenom svijetu jamac većeg dosega prema javnosti.

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB