distributistički manifest

Dok čitamo ovaj manifest moramo imati na umu određene povijesne aspekte doba u kojem je napisan, inače upadamo u opasnost krivog shvaćanja samog distributizma. Naime, u doba kada je manifest pisan u Engleskoj, pa i u svijetu, vladala je jedna sasvim drugačija ekonomsko-socijalna slika. U Engleskoj su sela sustavno uništavana i bogati ljudi su kupovali zemljišta od seljaka koji su prodavali kako bi preživjeli. Stanovnici sela su pribjegavali u gradove trbuhom za kruhom i time pružali radnu snagu u tvornicama industrijskih divova. Kažemo radnu snagu, tu dehumanizirajuću riječ, jer su radnici tog doba zbilja bili dehumanizirani i iskorištavani, gotovo bez ikakvih prava. Privatno vlasništvo u obliku nekretnine ili zemlje je bila privilegija nekolicine. Radili su da bi preživjeli, i živjeli su kako bi radili. Inspirirani enciklikom pape Lava XIII. i spisima Hilairea Belloca, G. K. Chestertona, Vincenta McNabba i mnogih drugih,protiv tog začaranog kruga ropstva distributizam se žestoko borio pokušajem promjene mentaliteta ljudi o važnosti posjedovanja osobnog vlasništva.

Dakle, ovaj manifest treba uzeti kao povijesni dokument iz kojeg uzimamo na općenitiji način principe distributizma. U njemu naravno nije sadržano sve ono što distributizam jest, ali on govori o početcima borbe za povratak zdravom razumu i ekonomiji okrenutijoj čovjeku i njegovim prirodnim potrebama.

No u današnjim uvjetima možda više nego ikad ovaj manifest odzvanja suvremenim zovom na obraćenje čovjeka, ekonomije i društva. 

Jeste li, kao Englez, zadovoljni stanjem u Engleskoj? Ako niste, tj. ako siromaštvo predstavlja ikakvu prijetnju ili se imalo strašite tiranije, ili ako vam je vaša ili susjedova sreća dragocjena, pozivamo Vas da pročitate što imamo za reći. No ponajprije Vas molimo da čitate kao čovjek ili građanin, a ne kao cinik ili stranački glasač. Molimo Vas da na trenutak mislite ne uzimajući u obzir političare, istinito ili neistinito. Pozivamo Vas da zaboravite prazne govore i novinsku fikciju, da se prisjetite samo stvarnih i poznatih stvari.

Što ne valja s našom zajednicom naroda? Na to pitanje odgovaramo kako više ne ispunjava potrebe ljudi. Više nam ne osigurava sigurnost, pravdu, ili pak slobodu. A društvo koje podbacuje u tim osnovama mora ili istrunuti ili raspasti se, jer nema razloga zašto bi opstalo. Engleskoj bi moglo nedostajati jedno ili čak dvoje od navedenog pa bi ipak mogla poživjeti do jadne starosti, no država koja podbacuje u svim trima stvarima predoznačena je za propast, ako li ne od vanjskih neprijatelja, onda zbog gnjeva vlastitog naroda.

Promislite o sigurnosti, materijalnoj sigurnosti , razumljivom cilju svakog čovjeka koji uzdržava druge i ima svoj dom. Koliko je engleskih kućanstava sigurno? Koliko ljudi još uvijek vjeruje da proizvodnja i odana služba za nagradu rađaju blagostanjem? Brojke o nezaposlenosti nude tmuran i poražavajuć odgovor. U svakom trenutku tijekom proteklih deset godina ta se vojska ljudi bez plaće, koja s obiteljima ima nekih četiri do pet milijuna ljudi, suočavala sa svom surovošću zimskih borbenih pohoda bez cilja i zaliha. Pa ipak naša nezaposlenost nije kazna za lijenost, niti je glad posljedica loših žetvi. Radi se o posljedicama trgovinskih poteza nad kojima radnici nemaju ni najmanju kontrolu. To su posljedice odluka bankara što su u svojim uredima stotinama milja udaljeni od središta proizvodnje te političkih događaja u dalekim zemljama i tajnih pregovora između ljudi koji ne bi znali zabiti čavao u dasku. Nezaposlenost nema ničeg zajedničkog s neučinkovitošću, jer neki od najboljih zanatlija u kraljevstvu gladuju u besposlici. Nema to veze s nedostatkom pravog posla, jer dok ti ljudi šeću ulicama, kuće se ruše i polja guše u korovu, a djeca u školu odlaze gladna i polugola.

No sve to skupa nije cijela priča o engleskoj ekonomskoj bespomoćnosti. Kad bismo svi imali posao, još bismo uvijek bili „zaposlene osobe“ prepuštene na milost i nemilost svojih gazdi, bez prava da kažemo kad bismo ili kako radili ili što bismo proizvodili. Prijevozni monopoli, kombinati i proizvodni trustovi još bi uvijek kontrolirali naše plaće i dobra. Te tiranske organizacije sve brže i brže rastu u broju i moći.

Što je najgore od svega, kao građane nas u vrijeme mira mori strah da bi mahniti okretaji financijskog stroja u bilo kojem trenutku mogli smrskati naš tržišni sustav, dok kao građani u vrijeme rata strahujemo da bi neprijatelj mogao pronaći način da nam zatvori mora i uništi nas poput štakora stjeranih u zazidani podrum. Prosječna količina hrane u ovoj zemlji dovoljna je da traje šest tjedana. Nakon toga izbor bi bio između predaje ili gladovanja. Takva je sigurnost moderne Engleske.

Promislite o slobodi. Svatko bi mogao navesti nekolicinu sloboda što smo ih izgubili u posljednje vrijeme: sloboda kupovanja i prodavanja kad mi to želimo, sloboda pijenja onog što nam se sviđa i kad nam se to sviđa, sloboda privređivanja za svoju i dobrobit svoje djece onako kako želimo. No nije nam oduzeta nekolicina posebnih prava, nego sama sloboda, i to u takvom mraku i tako potiho da je čak i sad engleski narod, pod hipnotičkim utjecajem novina čiji je jedini cilj utišati vijesti, u napasti da zaboravi što je izgubio, ili da odbije ono što nikad nije upoznao, sve dok ne postanemo poput robova u drevnim rudnicima koji bi u svojoj starosti zaboravili na sunce i mislili da je cvijeće nekakva bajka. Sloboda tiska je nestala. Sloboda Parlamenta je nestala. A budući da je njegov glas u javnosti utišan, a njegov javni zastupnik korumpiran, građanin uviđa kako njegova sloboda nije samo nestala već je i zaboravljena ili negirana od onih čija je zadaća braniti je. Poluge koje pokreću Parlament dohvatili su neprijatelji sirotinje. Tisak je sluga financijaša.

Promislite o pravdi. Ideje slobode i pravde neodvojive su, jer kolosalna nepravda našeg vremena sastoji se u oduzimanju slobode siromašnima. U teoriji smo svi jednaki pred zakonom. U praksi se bogate gotovo i ne dotiče; sirotinja je ta koju se provjerava, zastrašuje i dovodi u red, zato što je siromašna i ni iz jednog drugog razloga. Siromah je taj koji si ne može priskrbiti u svojoj bolesti ili starosti, koji se mora podložiti službeničkoj bezočnosti i znatiželji. Siromah je taj koji je, budući da ne može priskrbiti za svoju djecu, prisiljen predati ih fizički, mentalno i duhovno u ruke državnih učitelja, liječnika i istražitelja, koji ne odgovaraju roditeljima, nego nepoznatim stručnjacima u nepoznatim uredima, koji iskušavaju poluistražene teorije. Siromah je taj kojem se, budući da ne može kupiti i spremiti pivo, piće uskraćuje osim u utvrđene sate, a u vrijeme prohibicije uskraćuje mu se uopće. Znate li ijednog bogataša koji za Zakone o obrazovanju ili Zakon o prohibiciji mari koliko je crnog pod noktom? A da ne spominjemo Zakone o osiguranju, nezaposlenosti i trgovinskim razmiricama, koji su usmjereni isključivo na neovisnost siromašnih te nemaju nikakvog drugog cilja.

Ustvrdili smo da životu današnjeg Engleza nedostaje društvenih temelja, a to su sigurnost, sloboda i pravda. Nadalje, unatoč pouci iz iskustva, mnogi još uvijek misle da će jednu ili drugu od tih potreba namiriti jedna ili druga politička stranka, pa se tako kaže da se socijalisti zalažu za sigurnost putem državnog vlasništva i kontrole, ili da se konzervativci zalažu za vlasništvo i privatno poduzetništvo, ili pak da se liberali zalažu za slobodu. Naš odgovor, čiju istinitost potvrđuju pothvati tih stranaka kad su na vlasti, glasi da je sigurnost koju socijalisti daju sigurnost nacionalnog zatvora zaključanog i rešetkama ograđenog spram svih individualnih sloboda, a sloboda i privatno vlasništvo koje nam nude konzervativci i liberali daju nam slobodu nekolicine milijunaša, koja im omogućuje prenijeti naše vlasništvo u njihovo privatno vlasništvo. Nema potrebe za razglabanjem o tome. Kad bi nam bio potreban ikakav dokaz da je engleskom narodu nasmrt zlo od izbora i parlamentaraca koji jedva da i znaju gdje na karti potražiti svoje glasače, bilo bi dovoljno tek spomenuti uzvišeni prijedlog da glasače treba prisiliti da glasaju. Drugim riječima, korumpiranost i uzaludnost stranačke vlasti tako je omražena da će uskoro ljudima trebati prijetiti zatvorom prije negoli iskoriste svoju povlasticu koja je sada posve beskorisna, a za koju su se njihovi preci borili i trpjeli kako bi je stekli!

Novine, ta glasila bogatih, kažu nam da će se uvjeti poboljšati ako se „poslovnim ljudima“ da potpuna kontrola. Napoleon nam se, kažu, podsmjehivao kao „narodu dućandžija“. Naši trgovinski Napoleoni žele da postanemo narod trgovaca, što je gore, jer dućandžija svoju trgovinu ponekad barem posjeduje, dok trgovac rijetko kad posjeduje i vlastitu dušu. Kažu da možemo ponovo zauzeti stranu trgovinu. Ne možemo, iz jednostavnog razloga što ju je stranac sam zauzeo. Naši bivši kupci grade vlastite tvornice za opskrbljivanje vlastitih tržišta. Možemo li to zabraniti? Možemo li prevoziti dobra tisućama milja i natjecati se s onim što se proizvodi na licu mjesta? Možemo li očekivati od pokrajina da upropaste vlastitu proizvodnju u povojima u korist naše koja je stara i u opadanju? Istina je da druge zemlje mogu bez naših gramofona i automata. Mi ne možemo – zasad – bez njihove žetve. Nadalje, ti planovi „poslovnih ljudi“ uključivat će racionalizaciju, što znači teži posao za manje radnika, monopole ili trustove u svim industrijama, uključujući i temeljne nacionalne usluge poput rudnika, prijevoza i energije te sve više i više državnog dovođenja siromašnih u red u korist bogatih. Poslodavci podržavaju „društvene reforme“ jer njihov je idealni sustav onaj koji će omogućavati „zdravog i sposobnog činovničkog početnika s plaćom uredskog potrčka“.

A sad je red da opišemo jedini razuman i učinkovit lijek za ta zla te stoga moramo početi s opisivanjem njihovih uzroka.

Cijena slobode je vječna budnost, a mi smo spavali. Cijena pravde je odgovorna vlast, a naši su vladari neodgovorni. Cijena sigurnosti je samostalnost, a mi smo se lišili svoje neovisnosti.

Vjerujemo da se svi ljudi rađaju s pravima, s pravom na „život, slobodu i traganjem za srećom“, ili, kako ovdje kažemo, na slobodu, pravdu i sigurnost u sredstvima za život. No prava i dužnosti idu zajedno, a dužnosti ne možemo prihvatiti sve dok nemamo moć izvršavati ih. Prava, dužnosti, moć – to je troje neodvojivo; ako se jedno izgubi, i ostalo će. Ta važna istina je ključ za labirint modernih političkih argumenata. Pravo je i dužnost svakog čovjeka privređivati za vlastitu i materijalnu dobrobit svoje obitelji. Kako bi to postigao, mora imati ekonomsku moć.

Dakle, kao prvo, engleski je narod izgubio moć da se uzdržava. U vrlo stara vremena bio je dijelom porobljen, no postupno se riješio feudalnih okova te započeo život slobodnih i neovisnih seljaka i obrtnika. Potom je zajednička zemlja, vlasništvo naroda, oduzeta i dana bogatima te je tijekom mnogih godina dugački niz upropaštenih seljana bio primoran odlaziti u gradove. Tako je s vremenom selo postalo gotovo pusto. Poljoprivreda je propadala, a tvornice nabrekle od poplave jeftinog rada, i kao što su engleski seljaci uništeni gubitkom svoje zemlje, obrtnici u gradovima uništeni su natjecanjem s tvornicama masovne proizvodnje koje bi same bile u stanju proizvesti dobra dovoljno jeftina za milijune uznojenih radnika. To je bio početak nezaposlenosti, gradskog siromaštva i sirotinjskih četvrti. Natjerani na prihvaćanje izgladnjelih plaća, ljudi nisu mogli privređivati za svoje i potrebe svoje djece. Izgubili su svoju moć jer su izgubili svoje vlasništvo.

Stoga je dobrobit sirotinje, ili, bolje rečeno, oprosjačivanje sirotinje, postalo državnom brigom. Nijedno se drugo tijelo ne bi moglo uhvatiti u koštac s tako golemim problemom. Stari su Zakoni o sirotinji osnaženi te su ubrzo uslijedili Zakoni o tvornicama, obrazovanju i osiguranju. To ne bi bilo normalno zakonodavstvo zdrave države. Riječ je o očajnim sredstvima koja su donijeli dijelom humanitarci užasnuti neprilikama u koje su ljudi zapali, a dijelom bogati industrijalci u strahu od pobune.

Kad smo izgubili svoju moć i dužnosti, prirodnim se tijekom isto dogodilo i s našim pravima. Englez više nema pravo na svoj način privređivati za vlastita stanja nužde. Mora prihvatiti državnu pomoć i državnu inkviziciju. A državna se kontrola nad životima građana, jednom kad započne, kreće u začaranom krugu. Čim više Država preuzima naša prava i dužnosti, tim smo više bespomoćni i prisiljeni o njoj ovisiti.

Početak svega toga bio je gubitak vlasništva nad sredstvima za život, bez kojih je ekonomska neovisnost nemoguća. Postoji radnik koji može pucnuti prstima na poslodavce (te tako na državnu pomoć i državnu inkviziciju), bilo da je poslodavac fizička osoba kako je slučaj u kapitalizmu, bilo da je riječ o odboru kako je slučaj u socijalizmu. Taj je radnik čovjek koji posjeduje vlastiti alat i materijale; nije dioničar koji obično nema ni najmanju ideju što se događa s imovinom koju nominalno posjeduje, već je vlasnik-korisnik, vlasnik-stanar.

Kod materijalnih stvari nema individualne slobode bez individualnog vlasništva. Neovisni farmer je siguran. Ne mogu ga opljačkati. Ne mogu ga deložirati. Ne može ga zastrašivati najmodavac ili poslodavac. Ono što proizvede njegovo je; sredstva proizvodnje njegova su vlastita. Isto je tako i neovisni obrtnik siguran, kao i neovisni vlasnik trgovine. Nijedan sporazum, zakon, trgovinski, trgovački ili državni mehanizam ne može pružiti sigurnost koju pruža vlasništvo. Narod seljaka i obrtnika čije je blagostanje u njihovu alatu, vještini i materijalima može se smijati poslodavcima, pozajmljivačima i političarima. To je slobodan i neustrašiv narod. Nadničar je, koliko god bio vješt u svom poslu, prepušten na milost i nemilost lihvara koji posjeduju ono od čega on živi. Štoviše, samom svojom podložnošću on je zatvoren spram one vježbe i iskustva koji ga jedini mogu osposobiti da bude odgovoran građanin. Njegovo podložno stanje zahtijeva ponešto diskrecije, opreza, prosudbe ili znanja o ljudskom rodu. Takozvani „neuspjeh demokracije“ nije ništa drugo doli prepoznavanje činjenice da narod zaposlenika ne može vladati sam sobom. Stoga tvrdimo da je jedini način za otklanjanjem zala nesigurnosti i podložnosti učiniti svakog čovjeka, koliko je god moguće, vlasnikom alata i materijala o kojima mu život ovisi. Nadalje, to je jedini način da se osigura sloboda, jer građanin s vlasništvom, koji više nije ovisan o Državi – koja ga brani od bogatih koji mu ne mogu nauditi te od gladi koju i sam može predvidjeti i izbjeći – više neće prihvaćati naredbe službenika bez čije pomoći može. Slobodan u ostvarivanju vlastitog blagostanja i vršenju prirodnih dužnosti putem upotrebe svojih prirodnih prava, Englez će vratiti natrag dostojanstvo koje pripada toj prirodnoj i drevnoj jedinici društva koja je osnova sve civilizacije: domu i obiteljskom životu. Dom će mu biti njegov dvorac, a obitelj središte njegove privrženosti. Kao što će u državi biti odgovoran radnik i građanin, tako će i kod kuće biti odgovoran suprug i otac, te kao što će njegova normalna želja i dužnost biti raditi i ispravno misliti na mjestima gdje se ljudi muče i planiraju, tako će njegova želja i dužnost biti i voljeti i mudro voditi na mjestu gdje se odmara i raduje – kod kuće.

Takav bi Englez trebao biti i takav – kad ima priliku – i jest. Danas je proleter. Proleter je čovjek bez vlasništva te je gotovo rob. Engleski je proleter tako blizu toga da bude rob da bi dva ili tri zakona koja donese Parlament dovršila taj proces. Mnogo su godina revolucionarni propovjednici tražili od proletera da ustanu i zavladaju. Mi ne. Mi od njih tražimo da prestanu biti proleteri.

Dakle, tijekom ove brošure naveli smo tri istine:

Prvo, da nas trenutni društveni ustroj ne uspijeva opskrbiti slobodom, pravdom i sigurnošću.

Drugo, da sloboda, pravda i sigurnost mogu nastati jedino iz vlasništva i individualne upotrebe sredstava za život.

Treće, da dokle se god budemo podlagali vladavini moći bogatstva što djeluju u tajnosti, nema nade za poboljšanjem onoga za što se zalažemo.

* * *

Proizvodno vlasništvo, poljoprivredno, trgovinsko i industrijsko, treba preraspodijeliti u najvećoj mogućoj mjeri. Naše milijune jutara neobrađene ili slabo obrađene zemlje treba učiniti dostupnima poduzetništvu malih poljoprivrednika. U gradovima i selima vještim ljudima treba dati priliku da pokrenu vlastite radnje i proizvode doličnu odjeću, dobre zgrade i izdržljiv alat, kao što to neovisni obrtnici i čine. Malene trgovine valja podržavati i ohrabrivati naspram trustova i kombinata koji neprestanom reklamom nastoje bespomoćnim potrošačima nametnuti jeftinu masovno proizvedenu robu.

Što je najhitnije od svega, duh neovisnosti i privatne inicijative valja posvuda držati živim, jer posvuda ga Država ili bogati izrabljivači nastoje umrtviti ili uništiti, a bez njega postajemo tek roj kukaca ili skupina strojeva, ništa više.

U dobu društvenih laži i političkih nestvarnosti jedno je stvarno i istinito, naime da je sloboda bila poznata i ponovo će biti poznata. Neovisnost i vlasništvo nisu sasvim nestali kod običnih ljudi diljem svijeta; postoje zemlje skoro netaknute bolešću lihvarstva i nadničarskog ropstva te druge gdje se njihova prevlast još nije učvrstila. Dobre stvari koje nikad nisu nestale iz Europe u Engleskoj je moguće ponovo uspostaviti.

Ovom se brošurom obraćamo Vama jer vjerujemo da ćete se, ako dobro i pažljivo promislite o tim stvarima, prije ili kasnije složiti s nama. Ne tražimo od Vas da glasate za ovog ili onog, da se pridružite ovom ili onom društvu. Iznad svega Vas potičemo da promislite s nadom i dobrom voljom, da iznova potvrdite svoju vjeru u slobodu i neovisnost, te u budućnost engleskog naroda koja nije budućnost postupnog propadanja ili općeg ropstva. Jer to su jedine dvije mogućnosti.

Odluka je na Vama.

Distributistička liga, predsjednik G. K. Chesterton