Dar koji život znači

Prije nekoliko dana proslavili smo spomendan sv. Nikole biskupa, što je jedan u nizu radosnih proslava u pokorničkom razdoblju Došašća. Taj dan je vrlo vjerojatno jedan od omiljenijih blagdana zato što se prvi puta u novoj (onoj Crkvenoj) godini donose darovi. K tome je primjereno da se to događa u kalendarskoj zimi kada je sve, naizgled, zamrlo.

            Radost darivanja i primanja darova naprosto je sveopća. Poznajem neke starije osobe koje još uvijek čiste svoje čizme noć uoči spomendana čudotvorno darežljivog biskupa iz Mire te ih stavljaju na prozor. A što dobiju u čizmi? Pa, vjerojatno najEx-Yu poklon koji možete zamisliti: čokoladu, par čarapa i tri mandarine. Poneki, što je u skladu s prikazima sv. Nikole, dobiju i jabuke – taj plod po kojem je, navodno, u svijet ušla smrt, ali koji po kristolikom Nikoli sada donosi život.

            No, darivanje i primanje darova, rekao bih, umijeće je koje se uči. Tako sam se sjetio svoje bake i dede koji su kroz tada još jače i snježnije zime, rane noći bdjeli u toploj kuhinji jedući jabuke. Te jabuke, koje je najradije deda ubirao sa stabla i s poda i pri tom je svaku pobrojao, nisu uvijek bile lijepe, pravilne ni čitave. Dapače, počesto su bile izubijane, nagnjile, kvrgave, nepravilne, što je suprotno Pravilniku o kakvoći voća koji propisuje oku ugodan izgled jabuka na tržištu. Ali kao nožem urezane, u sjećanju vidim baku i dedu kako nožićem gule koru, kako režu gnjile dijelove te kako – komad po komad – jedu hrskave jabuke i griju se uz peć na drva. Nisu gledali kako one izgledaju, već im je jedino mjerilo bila njihova slatkoća i zdravost ploda. Drugim riječima, bili su zahvalni na onome što su stvorili sadnjom, ubrali, ali i primili u svoje ruke – i pritom uživali. Jer prava jabuka ipak ne pada daleko od stabla.

            Jabuke pa i mandarine i drugo voće (barem prije nadošle poplave raznoraznog voća u svako godišnje doba iz raznih dijelova svijeta) bile su pravo slatko osvježenje – da ne kažemo da je čokolada bila rijetko iznenađenje, a čarape uobičajeno upotrebljive. U zimsko doba kad se sama priroda skriva pred hladnoćom, voće je otkrivalo nadu, ali i poticalo zahvalnost. Ono je podsjećalo na život koji je bio, ali i na plodnost koja nas tek očekuje. Ono nas je sudarilo s granicama života, ali i upoznalo s njegovom bezgraničnom darežljivošću. Ukratko, jabuke su znak naravne i nadnaravne darežljivosti koja ne prestaje darivati i to stvarima koje su nužne za život.

            Time dolazimo do Došašća pa i Korizme kao jedinih pokorničkih razdoblja Crkvene godine. Oba nas razdoblja nekim vidom lišavanja podsjećaju na dublje istine te da smo, iznad svega, potrebni spasenja i otkupljenja. Oba razdoblja upućuju na uskraćenost koja postaje obilje, sustezanje koje postaje darežljivost, post koji postaje gozba. Razlika je da je Korizma usmjerena pokajanju, a Došašće iščekivanju. U Došašću je sve još golo i sunce će tek prosijati. U Korizmi je sunce prosijalo, ali sve tek treba niknuti. U Došašću se sve rađa, a u Korizmi sve cvjeta.

            Ali razlika je što u Došašću čekamo da gore provru medom, to jest, iščekujemo veliki dar kojeg su svi manji darovi tek odrazi, na što nas gotovo svi spomendani i blagdani u njemu podsjećaju, a ponajprije sv. Nikola – zbog čega govorimo o vremenu darivanja. To je pokorničko razdoblje jer se, rekao bih, učimo da smo potrebni dara, da ga možemo očekivati i da na njemu, jednostavno, treba biti zahvalan. A zahvalnost na svakom dobru, ma kako ono bilo malo, najveći je dar što je i najveća pouka koja doslovno znači život. I jabuke koje su slatka rijetkost u gorkoj zimi, upravo to pokazuju. Pogotovo u teškim i mračnim vremenima…

Nikola Bolšec

Želiš pomoći u promicanju Chestertona?

KUPI ČESTERNICIJE – rječnik definicija G. K. Chestertona!

advent, chesterton, darivanje, darovi, došašće, jabuke, sv. Nikola, zahvaljivanje

Hrvatski čestertonijanski klub

Ružmarinka 23
10000 Zagreb, Hrvatska

Newsletter

Social

HRVATSKI ČESTERTONIJANSKI KLUB