Charles Dickens – život i djelo
- Biografija Charlesa Dickensa
Charles Dickens engleski je književnik rođen 1812. u Portsmouthu, a umro 1870. u Gad’s Hillu kod Chathama u blizini Londona. Smatra se najznačajnijim romanopiscem viktorijanskog razdoblja, koje se uglavnom poklapa s razdobljem realizma u europskoj književnosti. Dickens je bio drugo od osmero djece. U Chathamu je proveo najljepše godine svoga života (1817-22), na koje će se često vraćati u svojim djelima. Njegov otac, John, radio je kao činovnik u mornaričkim platnim uredima u Portsmouthu, Chathamu i Londonu. Godine 1824. našao se u zatvoru zbog dugova. Pridružila mu se žena i sva djeca osim Charlesa, koji je imao dvanaest godina, a koji je poslan na posao u Warren’s Blacking Factory, nekih dvanaest milja dalje, u Hungerford Stairs pored Temze. U tvornici prepunoj štakora lijepio je etikete. Taj posao jako je loše utjecao na Dickensa. Postao je ljut zbog društvene nepravde, osjetljiv na sudbinu napuštene djece te je uvijek težio za financijskom i emocionalnom sigurnošću. To iskustvo pretočio je i u svoja književna djela (“Oliver Twist”, “David Copperfield”). Njegova majka htjela je da on nastavi raditi u tvornici i da se ne vraća u školu, što je negativno utjecalo na njega i vjerojatno bilo uzrokom njegova negativnog odnosa prema ženama, što se vidi i po mnogim ženskim likovima njegovih djela. Školovanje je završio s petnaest godina. Te godine, 1827., postao je službenikom u odvjetničkom uredu. Tu je utaživao svoju strast za kazalištem: išao je u kazališta, a istovremeno i oponašao ljude s kojima se susretao. Tu se počeo zanimati i za novinarstvo, a počeo prezirati pravo i parlament. Opisi birokracije vidljivi su u njegovim romanima “Dombey i sin” i “Sumorna kuća”. Od 1834. do 1836. bio je parlamentarni izvjestitelj za “The Morning Chronicle”. Važan događaj u njegovu životu bilo je to što ga je odbila djevojka Maria Beadnell zato što mu je obitelj bila siromašna. Kasnije će Maria Beadnell biti inspiracija za lik Dore Spenlow u “Davidu Copperfieldu”. Počeo je pisati 1833., i to priče i eseje za časopise i novine. Ta djela izazvala su pažnju i zajedno su objavljena pod nazivom “Sketches by Boz” 1836. (na hrvatski prevedeno kao “Londonske skice”). To je Dickensovo prvo djelo. Uskoro nakon uspjeha “Londonskih skica”, Dickens je pozvan da poprati tekstom, tj. pričom, strip umjetnika Roberta Seymoura. Uskoro se pojavio prvi nastavak “Posmrtnih spisa Pickwickova kluba”. Od trećeg do posljednjeg nastavka romana, a i mnoge druge Dickensove romane ilustrirao je Hablot Browne “Phiz”. S “Pickwickovcima” Dickens je ubrzo postao jako popularan pisac. Od 1837. do 1839. uređivao je mjesečni časopis Bentley’s Miscellany. U tom razdoblju u tom je časopisu objavljivao roman “Oliver Twist”. U međuvremenu se oženio Catherine Hogarth, kćeri Georgea Hogartha, novinara s kojim je surađivao u “The Morning Chronicleu” i dobio prvo dijete. Nastavio je pisati i objavljivati tim intenzitetom u nastavcima te je tako objavio romane “Nicholas Nickleby” (1838-39), “Stara prodavaonica rijetkosti” (1840-41) i “Barnaby Rudge” (1841).
Prvi posjet Americi (1842)
Dickensovo prvo putovanje u Ameriku bilo je neugodno. Dickens je sa sobom poveo ženu i njezinu sluškinju. Na putu su bile oluje, što Dickens opisuje u “Američkim bilješkama”. U Americi nije mogao raditi što je htio jer ga je stalno netko salijetao. Htio je iznijeti ideju međunarodnog autorskog prava, ali su ga optužili da je bio koristoljubiv i da je došao u Ameriku samo radi novčane dobiti. Posjećivao je zatvore, umobolnice, sirotišta, škole za slijepu i gluhu djecu, tvornice, a posjetio je i preriju. Otišao je na jug vidjeti ropstvo iz prve ruke, a onda je otišao na privatno putovanje sa ženom. Bio je razočaran Amerikom; u knjigama je napao ropstvo te američki tisak zbog nedostatka informacija.
Susreo se s nekim poznatim osobama, kao što su pisci Washington Irving, Edgar Allan Poe, Henry Wadsworth Longfellow, predsjednici i državnici John Quincy Adams, John Tyler, Henry Clay, poglavica Indijanaca Pitchlynn i dr.
Osim u djelu “Američke bilješke” (1842), iskustva iz putovanja po Americi zabilježio je i u romanu “Život i doživljaji Martina Chuzzlewita”.
Poslije posjeta Americi
Dickens je 1846. pokrenuo novine “Daily News”. Kratko je bio njihov urednik, ali ih je brzo ostavio i posvetio se pisanju romana “Dombey i sin”.
“Dombey i sin” (1846–48) bio je ključan roman u njegovu razvoju, proizvod temeljitijeg planiranja i zrelije misli i prvi u kojem je brigu za određene društvene nepravde zamijenila nelagoda zbog suvremenog društva. Opisivanje željeznice bilo je vrlo moderno, iako su pitanja koja su se postavljala uključivala vječne moralne i vjerske izazove, kao što sugeriraju prve riječi djeteta Paula u romanu: “Tata, što je novac?” Istražuju se loše strane novca i ponosa zbog društvenog položaja te nedostatci tzv. “čestitih” vrijednosti, a vrline i ljudsku pristojnost najčešće pronalazimo među siromašnima, skromnim i jednostavnim likovima, kao i drugdje kod Dickensa. Rana smrt dječaka Paula bila još jedna Dickensova znamenita patetična epizoda; lik g. Dombeyja bio je njegov prvi pokušaj ozbiljnije unutarnje karakterizacije.
Roman “David Copperfield” (1849–50) opisan je kao “odmor” od većih društvenih briga i najpoznatiji je po poglavljima iz djetinjstva. Uglavnom zbog njih i zbog autobiografičnosti, uvijek je bio među Dickensovim najpopularnijim romanima i bio je njegovo “omiljeno dijete”. Uključuje materijal iz autobiografije koju je Dickens započeo ne davno prije toga, ali koju je ubrzo prekinuo pisati, a napisan je u prvom licu, što je za njega bila nova tehnika. Međutim, lik Davida na mnogo se načina razlikuje od svog tvorca, iako se Dickens koristio mnogim ranim iskustvima koja su mu mnogo značila: razdoblje rada u tvornici dok mu je otac bio u zatvoru, školovanje i čitanje, strast prema Mariji Beadnell i djelomično njegov iskorak iz parlamentarnog izvještavanja u uspješno pisanje romana.
Novinarski rad
Dickens je konačno počeo stalno uređivati novine i pisati za njih. Prvo su to bile “Household Words” (1850-59), a onda i njihov nasljednik “All the Year Round”(1859-88). To su bili tjednici s proznim tekstovima, poezijom i esejima širokog raspona tema. Dickens je u tim novinama objavljivao svoje romane “Teška vremena” (1854), “Priču o dva grada” (1859), nefikcionalno djelo “Povijest Engleske za djecu” (1851-53) te eseje koji su kasnije skupljeni u knjige. Tijekom Krimskog rata (1850-52) puno je pisao o političkim i društvenim temama. Kasnije je manje pisao o politici.
Dickensova poezija bila je slaba, a reportaže živopisne. Bio je vješt urednik i novinar, ali je imao i ograničenja u ukusu i intelektualnim ambicijama. Članci su bili anonimni, ali je on preuzeo odgovornost za sva iznesena mišljenja, čak i ako nije napisao svaki članak. Nijedan engleski autor usporedivog statusa nije posvetio dvadeset godina tako neumornom uredničkom radu, a za uspjeh tjednika nije bilo zaslužno samo Dickensovo ime, nego i njegova praktična mudrost i održiva industrija.
Bračno nezadovoljstvo
Godine 1855. Dickens je bio nezadovoljan političkom situacijom zbog britanske uloge u Krimskom ratu i, povezano s tim, zbog odvlačenja pozornosti od siromaštva u samoj Britaniji. Istovremeno je bio i osobno nesretan. U njegovu životu opet se nakratko pojavila Maria Beadnell i taj događaj pokazao je njegovu emocionalnu nezrelost. Dom mu nije pružio zadovoljstvo koje je očekivao da će mu pružiti. Catherine, njegova žena, od 1858. nije živjela s njim. O ovom Dickensovu obiteljskom problemu dugo se šutjelo, a tek 1939. objavljena je knjiga svjedočanstava njegove kćeri Catherine o toj situaciji. Bračni problemi počeli su još 1838., a Dickens je ženi pripisivao mentalne poremećaje te je govorio o neslaganju između svoga i njezina karaktera. Navodio je da je bila nesposobna biti njegova žena, tj. žena poznatoga pisca i sl. U svojim pismima Dickens je prešutio vezu s 27 godina mlađom glumicom Ellen Ternan, s kojom je nastupio u kazalištu 1857. Vrlo je vjerojatno bila njegova ljubavnica, no podatak da je rodila njegovo dijete, koje je ubrzo nakon rođenja umrlo, ostaje pretpostavka. Pretpostavlja se i da je Dickens Ellen pretočio u neke od svojih ženskih likova. Otkriće ove epizode iz Dickensova života bio je šok te je nakon toga Dickens promatran kao složenija ličnost i kompleksniji, manje konvencionalan romanopisac.
Dickensova javna čitanja njegovih djela
Dickensu je jako bilo stalo do naklonosti njegove čitateljske publike. To mu je djelomično bila zamjena za ljubav koju nije imao kod kuće. Posebno se to vidjelo u javnim čitanjima njegovih djela. Jedno vrijeme naplaćivao je javna čitanja, ali samo u dobrotvorne svrhe, a u jednom trenutku počeo ih je naplaćivati da bi od njih mogao živjeti. U javnim čitanjima izišli su na vidjelo njegov glumački talent, ljubav prema kazalištu, želja za zabavljanjem publike i velika mogućnost izvođenja njegovih djela. Najviše je izvodio božićne priče i scenu suđenja iz “Pickwickovaca”, ali u zadnjem nastupu izveo je scenu iz “Olivera Twista” u kojoj Bill ubija Nancy, što je šokiralo publiku.
Posljednje Dickensove godine
Iako umoran i bolestan, Dickens je ostao dosjetljiv i u svojim posljednjim romanima. “Priča o dva grada” (1859.) bio je eksperiment u kojem se Dickens manje nego prije oslanjao na karakterizaciju likova, dijalog i humor. Roman “Velika očekivanja” (1860.–61.) nalik je “Davidu Copperfieldu” po tome što je pripovjedač u prvom licu i što se oslanja na dijelove Dickensove osobnosti i iskustva. Posljednji roman, “Tajna Edwina Drooda”, ostao je nedovršen. U njemu se Dickens najviše bavi temama zločina i zla. Slavio je život, ali je bio opsjednut i smrću. Dickens se toliko promijenio u posljednjim godinama svoga života da su neki obožavatelji, koji su ga vidjeli tijekom drugog posjeta Americi, nakon mnogo godina, naveli da su mislili da su u različitim razdobljima života poznavali dvije različite osobe istoga imena. No, kao što su mu kasnija djela zadržala neke osobine ranijih, tako je i Dickens zadržao osobine svoga karaktera. Bio je jako brz, a njegovi portreti nisu mogli izraziti to veselje i duhovitost kojima je zračio. Nikada nije bio miran ni opušten. Njegova slava nije jenjavala, iako je kritika o njemu bila podijeljena. No, društveni mu je život oslabio: puno prijatelja otuđilo se od njega ili je umrlo, a on nije bio zadovoljan svojom djecom. Zdravlje mu je ostalo loše nakon teške američke turneje, a posebno nakon što je glumio scenu između Sikesa i Nancy. Njegova oproštajna turneja otkazana je kad je 1969. doživio slom. Održao je kratka oproštajna čitanja u Londonu, koja je završio poznatim riječima: “Od ovih blještavih svjetala nestajem sada zauvijek”. Umro je u lipnju 1870. i pokopan je u Westminsterskoj opatiji.
Dickensovi vjerski nazori
Dickens je bio kršćanin. Kršten je u župnoj crkvi svete Marije na otoku Portsea u Portsmouthu. To je župa koja pripada Engleskoj crkvi. Njegov krsni kum bio je Christopher Huffam, po kome je, uz ime svoga oca, dobio srednje ime.
Dickens je autor djela “Život našega Gospodina: povijest našega Spasitelja Isusa Krista” (“The Life of Our Lord”), zapravo Evanđelja onako kako ih je pričao svojoj djeci prije spavanja. Knjiga je objavljena tek 1934, nakon smrti posljednjeg Dickensova djeteta. Dickens je autor i vrlo popularnih božićnih priča: “A Christmas Carol” (“Božićna priča”), “The Chimes” (“Zvona”), “The Cricket on the Hearth” (“Cvrčak na ognjištu”), “The Battle of Life” i “The Haunted Man and the Ghost’s Bargain”. Najpoznatija je svakako “Božićna priča”, a nešto manje “Cvrčak na ognjištu”. Dickens nije volio evangeličko kršćanstvo i katoličanstvo. Za njega je katoličanstvo u Italiji bilo nametanje diktatorskog, institucionalnog i vrlo praznovjernog oblika kršćanstva koje je većinu svojih sljedbenika primoralo na siromaštvo, loše zdravlje i neznanje, a privilegiralo je malu elitu. U njegovim djelima mogu se nazrijeti kršćanske vrednote, iako nije poznato koliko je Dickens prakticirao vjeru, tj. išao na bogoslužja i sl. Dickens je častio lik Isusa Krista. U “Životu našeg Gospodina”, iako dosljedno govori o Isusu kao o “našem Spasitelju”, Dickensova se koncepcija Krista kao učitelja, iscjelitelja, etičkog vođe, onoga koji je propovijedao oprost i snošljivost čini unitarističkom. Dickens je imao sućut prema likovima iz najnižih društvenih slojeva, a istovremeno je kritizirao više slojeve. U romanu “Sumorna kuća”, u 62. poglavlju, dječak je Jo na samrti. Jedan od likova pita ga je li ga tko kada naučio moliti, dječak odgovora da nije, onda ga uče moliti Očenaš, a dječak umire, dok pripovjedač kritizira visoko društvo. U tom romanu jedan je ženski lik opisan kao osoba koja stalno ide na bogoslužja i čita Bibliju, ali je zapravo licemjerna. Jedna važna scena u tom romanu događa se tijekom bogoslužja. Zanimljivost je romana “Dombey i sin” da se jedno poglavlje posvećuje krštenju djeteta, a naglašava se da djetetov otac nije svjestan važnosti toga događaja i obreda. Ostali su likovi prema kojima Dickens gaji sućut npr. Oliver Twist, Nancy – prostitutka iz “Olivera Twista”, Nicholas Nickleby i njegove majka i sestra (“Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja”), bračni par Peggotty i g. Mell (“David Copperfield”), obitelj Plornish (“Mala Dorrit”), Stephen Blackpool (“Teška vremena”), Mr. Marton (“Stara prodavaonica rijetkosti”). Možda je najbolje reći da je za Dickensa socijalna misija kršćanske religije bila njezina glavna funkcija jer je nudila utjehu patnicima i ujedinila različite ljude zajedničkim humanitarnim načelima, i nije isključivala nikoga. To se vidi npr. u “Božićnoj priči”. Odlazak u crkvu Bobu Cratchitu i njegovu sinu omogućuje sudjelovanje u velikoj proslavi te drugim slavljenicima da se, dok gledaju unesrećenog dječaka, prisjete Onoga koji je učinio da slijepci progledaju i bogalji prohodaju; tako maleni Tim postaje artefakt vjere i objektivni korelativ suštinske kršćanske poruke nade.
- Djela Charlesa Dickensa
Dickens pripada viktorijanskom razdoblju engleske književnosti. To je razdoblje nazvano po engleskoj kraljici Viktoriji, koja je tada vladala. Uglavnom se poklapa s razdobljem realizma u europskoj književnosti. Neke su od osobina Dickensovih romana: pisanje u nastavcima, promjene radnje i osobina likova ovisno o željama čitatelja (npr. gđica Mowcher iz “Davida Copperfielda”), komika i humor, pikarski elementi u prvim romanima, melodramatičnost, sentimentalnost, elementi gotskog romana (“Oliver Twist”, “Sumorna kuća” – dvorac Dedlockovih, “Velika očekivanja”), London kao mjesto radnje (“Oliver Twist”, “David Copperfield”, “Sumorna kuća”). Mnogi Dickensovi likovi nose imena čije se značenje veže uz njihove osobine. Npr. Oliver Twist dolazi od glagola twist (uvijati); The Artful Dodger prevodi se kao Lisac Prefriganac ili Varalica Prefriganko; Fagin znači grub, priprost, seljački; Scrooge dolazi od riječi za škrtca; Pip je u prijevodu koštica itd. Mnogi Dickensovi likovi postali su dio popularne kulture. Mnogi njegovi romani romani su o odrastanju i to uglavnom siročadi, a neki romani imaju i autobiografske elemente. U većini romana nezaobilazan je društveni komentar.
Većinu Dickensovih djela zauzimaju romani. Romani iz prve piščeve faze optimističniji su, dok su oni kasniji koherentniji i zapleti su u njima pomnije razrađeni.
Dickens je napisao 15 romana. To su:
“Posmrtni spisi Pickwickova kluba” (“The Posthumous Papers of the Pickwick Club”, 1837)
“Oliver Twist ili Život općinskog djeteta” (“Oliver Twist; or, The Parish Boy’s Progress”, 1838)
“Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja” (“The Life and Adventures of Nicholas Nickleby”, 1839)
“Stara prodavaonica rijetkosti” (“The Old Curiosity Shop”, 1841)
“Barnaby Rudge: priča o nemirima osamdesetih” (“Barnaby Rudge: A Tale of the Riots of Eighty”, 1841)
“Život i doživljaji Martina Chuzzlewita” (“The Life and Adventures of Martin Chuzzlewit”, 1844)
“Dombey i sin” (“Dealings with the Firm of Dombey and Son: Wholesale, Retail and for Exportation”, 1848)
“David Copperfield” (“The Personal History, Adventures, Experience and Observation of David Copperfield the Younger of Blunderstone Rookery”, 1850)
“Sumorna kuća” (“Bleak House”, 1853)
“Teška vremena” (“Hard Times: For These Times”, 1854)
“Mala Dorrit” (“Little Dorrit”, 1857)
“Priča o dva grada” (“A Tale of Two Cities”, 1859)
“Velika očekivanja” (“Great Expectations”, 1861)
“Naš zajednički prijatelj” (“Our Mutual Friend”, 1865)
“Tajna Edwina Drooda” (“The Mystery of Edwin Drood”, 1870)
Dickens je pisao i kraće prozne forme, novele i pripovijetke. Sigurno su najpoznatije njegove tzv. božićne priče. Sigurno je jedna od najobjavljivanijih “Božićna priča” (“Božićna pjesma”) o tvrdokornom Ebenezeru Scroogeu, koji je mislio samo na novac i zaradu. Bio je nemilosrdan prema svima i nije imao ljubavi – prema nećaku te svom drugom zaposleniku, koji je imao bolesnog sina. Božić Scroogeu nije ništa značio, a onda ga posjećuju duhovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pokazuju mu njegov život i onda se on mijenja na pozitivno. “Cvrčak na ognjištu” također je jedna od Dickensovih božićnih priča. Druge poznate pripovijetke su: “Skretničar”, “Gonjen do smrti”, “Duh u sobi majstora B.”, “Pansion”, “Crni veo” itd.
Na hrvatski jezik dosad je prevedeno deset Dickensovih romana, a romani koji još čekaju prijevod su: “Barnaby Rudge”, “Mala Dorrit”, “Naš zajednički prijatelj”, “Stara prodavaonica rijetkosti” i “Život i doživljaji Martina Chuzzlewita”. Prevedeno je i nekoliko Dickensovih kraćih djela. Njegova djela prevodili su poznati prevoditelji poput Zlatka Crnkovića, Zlatka Gorjana i Tina Ujevića. Dickens je stalni predmet proučavanja književnih kritičara, povjesničara i biografa, a u svijetu postoje i društva njemu posvećena. Na temelju njegovih djela nastale su mnoge filmske, televizijske i kazališne prilagodbe.
Luka Slišković